Pohod na Hahlić

Tijekom proteklih par mjeseci te obavljenih brojnih susreta, razgovora, upoznavanja i priprema, stvorili su se uvjeti da  uz podršku planinara PD „Obruč“, Jelenje, dvoje članova Udruge slijepih Primorsko-goranske županije krene na  pohod prema planinarskom domu na Hahliću.

U nedjelju, 18. studenog 2018. Sanja i Emil, nakon susreta u Udruzi s naprtnjačama su krenuli prema Kontu, ispred kojega su nas čekali Lidija i Ivan. Lidijinim automobilom uputili smo se prema Podkilavcu, i nakon dvadesetak minuta parkirali automobil ispred kuće u kojoj se nalazi sjedište Društva. Tijekom vožnje Ivan nam  opisuje krajolik koji se bijeli od inja. Puše jaka bura, i unatoč grijanju, u automobilu je hladno.    Na unaprijed dogovorenom mjestu čekaju nas Marina, Edi i Damir, koje pozdravljamo, a potom Lidija, Ivan, Sanja i ja prebacujemo opremu u terensko vozilo kojim upravlja Damir, te krećemo prema križanju puteva “Podplaninu“ i „Put kolci“. Marina i Edi nas prate u osobnom automobilu. Do odredišta stižemo za tridesetak minuta. U 08,30 sati s naprtnjačama na ramenima, opremljeni krećemo na pohod prema planinarskom domu na Hahliću. Lidija i Damir pružaju podršku Sanji, hodajući uz nju sa lijeve i desne strane, kako bi se Sanja osjećala sigurno,  spremni priskočiti i pomoći u svakom trenutku. Pošto smo Edi i ja iste visine, odlučili smo da on bude moj vodič. Primijenili smo tehniku vođenja uz pomoć planinarskog konopa koji je pričvršćen za Edijevu naprtnjaču, te ću ja kako se on bude kretao ispred mene, držeći se za konop dobivati informacije o smjeru njegova kretanja i putu kojim ga trebam slijediti. Kako se ne bih spotaknuo, Edi mi je davao pravovremene informacije, kada je potrebno podignuti nogu više, ili pripaziti na mjestima gdje bi se moglo otklizati niz padinu. Dobro nam je krenulo, i iz koraka u korak bili smo sve usklađeniji. Bura je bila izuzetno jaka, što nas je usporavalo pri hodu. Bez obzira što sam pripremajući se za današnji pohod, ishodao brojne kilometre, umor je počeo uzimati danak. Kratkotrajni odmori, te podrška i poticaj ekipe, da nastavimo, da mi to možemo, bili su presudni u trenucima kada je nastupila kriza. Ivan mi je stalno bio u blizini, za trenutak zastajući kako bi foto aparatom dokumentirao prizore tijekom uspona, i pravovremeno mi davao uputstva kako što činiti. Marina je bila ispred nas i predvodila ekipu. U jednom trenutku kod mene je nastupila kriza, zaustavio sam se i rekao Ivanu i Ediju: „Ne mogu dalje“. Sanja u pratnji Lidije i Damira, prošla je pored nas, dok sam se ja borio sa umorom. Nakon kratkog predaha upitao sam Ivana: „Gdje je Sanja“.

„Ide naprijed, i dobro joj ide. Ne zaustavlja se. Izdrži još 20-ak metara, a potom imamo proći jednu kosinu,  nakon koje se spuštamo prema domu“ rekao je Edi.   Savladavši te poslijednje krizne metre uspona ušli smo u zavjetrinu, teren je postao lakši. Nakon dvadesetak minuta edi je zastao i rekao: „Podigni nogu više,ispred tebe su stepenice. Stigli smo do doma“.

 Za trenutak mi je zastao dah i zadrhtalo cijelo tijelo.

Hvala ti Edi!

Hvala Lidija i Marina!

Hvala ti Ivane, i tebi Damire!

Hvala Vam svima koji me podržavate i bodrite, da idem naprijed.

Svi ste Vi danas samnom na Hahliću.

Svi dosadašnji uspjesi su zajednički, naši, jer bez Vas ih ne bi bilo.

Nakon 2 sata i 15 minuta uspona po jakoj buri i pri niskoj temperaturi ulazimo u dom. Dočekuje nas žamor brojnih planinara i toplina iz peći iznad koje se suši vlažna oprema. Odlažemo opremu i zauzimamo mjesto za stolom u blizini peći, kako bi se zagrijali. Prilazi nam domar Zvonko,  čestita nam na uspjehu i poslužuje   topli čaj. Vlažnu odjeću zamjenili smo suhom i predahnuli, a potom je poslužen ručak. Maneštrica od leće, slanutka i fažola i jota, a kao prilog kobasice i kuhana panceta danas imaju poseban okus koji će se dugo pamtiti.  U domu je živo, ulazi se izlazi, vraća po zaboravljene stvari. Pozdravljamo polaznike planinarske škole PD „Velebit“, Zagreb koji napuštaju dom.  Domarova supruga Radojka uz kavu poslužuje domaću savijaču od jabuka u čijem okusu uživamo, te joj upućujemo pohvale. Dogovaramo se za povratak, pozdravljamo preostale posjetitelje i oko 13 sati napuštamo dom. Plan nam je da se za dana spustimo do automobila koje smo ostavili  parkirane u podnožju. Fotografiramo se za uspomenu ispred doma, a potom krećemo putem kojim smo došli. Osvrćem se prema domu, kao što sam se osvrnuo i prije dvadeset i jednu godinu misleći da nikada više neću pohoditi planine. Ovo je novi početak.   Bura je malo popustila, a i temperatura je ugodnija. Spust je na pojedinim pozicijama složeniji od uspona. Uz par kratkih odmora nakon 2 sata i 10 minuta pješačenja uspješno smo   stigli do polazišta. Odložili smo opremu u prtljažnik terenca i krenuli prema Podkilavcu.  U Jelenju nas je dočekao predsjednik Društva, čestitao nam na uspjehu i u lokalnom kafiću počastio čajem. Iscrpljeni i još uvijek pod dojmom, uzburkanih osjećaja pozdravili smo se i krenuli svojim kućama. Lijepe dane ovih zimskih mjeseci iskoristiti ćemo za pripreme, kako bi na proljeće spremni krenuli u nove avanture.

Još jednom hvala svima koji su me podržavali i vjerovali u mene. Hvala Vam za novi početak.

Za sreću je potrebno samo željeti i vjerovati.